TESTAMENT TRAGIČNOG VIZIONARA: Šta nam je poručio Milan Mladenović pre 26 godina

Peti novembar je najtužniji dan u istoriji srpskog rokenrola, posebno novog talasa. Tog dana pre 21. Godinu zauvek nas je napustio pesnik, kompozitor i lider grupe Ekatrina Velika Milan Mladenović. Umesto na podsećanje na sve što je darivao našoj muzici u kulturi, prenosimo vam integralni intervju koji je dao magazinu “Ćao” 1989. U kojem je, pored ostalog, proročki predskazao šta nas očekuje u budućnosti koju on, na žalost, nije dočekao. Dve godine posle objavljivanja intervjua svima je postalo jasno da su se obistinile njegove reči “da ako pogledaš našu političku i ekonomsku situaciju, nećeš videti ni jedan jedini zračak sunca, te da u takvoj situaciji i nemamo budućnost”. Iako mu mnogi, posebno oni koji ga nisu poznavali i koji ne razumeju njegovu muziku, spočitavaju da je pravio depresivnu muziku, Milan je bio sušta suprotnost tome. Na kraju ovoj intervjua poručio je mladima da se bore za svoj život.

Pročitajte i: Beli anđeo srpskog roknerola: U čast Milana Mladenovića

O muzici koju stvara:

Milan:Ne treba biti skroman: naša muzika je više evropska negoli jugoslovenska. Slušajući neku našu stvar, ti nikako ne možeš da stekneš utisak da slušaš, recimo, tipično bosanski bend, već – engleski! Znači, mi pružamo neki novi osećaj, uvodimo nove motive sviranja, drugačija sažimanja instrumenata i samog teksta. Kad sam već spomenuo pesme, onda moram reći da su i one znatno različitije od na primer, tekstova „Merlina“ ili „Hari-mata-Harija“… Nekako su „punije“, izražajnije, bliskije shvatanjima današnje generacije – barem onima kojima se mi obraćamo. Naši stihovi ne zahtevaju slepo ponavljanje, već doživljavanje

O kritičarima koji mu zameraju opore i gorke tekstove:

Milan: Da budem jasan: ne odobravaju „oni“ koji ne shvataju „šta je pesnik hteo da kaže“. Normalno je da onda ne mogu da ih ukapiraju. Oko mene, u Jugoslaviji, vlada čemer i jad. Odnosi među ljudima su kranje nesređeni. Ja kao pesnik i muzičar, svoje dužnosti – znam! Mislim da svojim tekstovima, bez obzira koliko su (ne)shvaćeni, mnogim ljudima „otvaram vidike“ i pružam nove vibracije. Posle svih onih srceparajućih tekstova o neuzvraćenim ljubavima, isplakanim i neisplakanim suzama, morao je da se pojavi neko normalan, ko sagledava probleme današnjice.

 Pročitajte i: Testament Milana Mladenovića: Šta nam je poručio pred smrt

Eto, mi smo bend čije su poruke jasne i glasne, a mnogo toga ima i između redova. Naš problem bio je u tome što smo morali da naučimo publiku da nas sluša i u isto vreme doživljava. Naša glavna osobina je – upornost, a ne potpadanje i predavanje malograđanskoj sredini. Cilj, kome smo težili, bio je da u ljudima koji slušaju našu muziku, probudimo sve ono što nas okružuje: ljubav, bol… Prema tome, svoju publiku smo odnegovali i navikli na našu evropsku muziku i onog trenutka, kad su ljudi „naučili“ da nas slušaju – postali smo ime.

(old_image)

O pesimizmu u njegovim pesmama:

Milan: Moja muzika je crna onoliko koliko su i dešavanja oko nas „tamna“. Ako pogledaš našu političku i ekonomsku situaciju, nećeš videti nijedan jedini zračak sunca. U takvim okolnostima, ja ne mogu da pevam veselice i poskočice, jer to nije u skladu sa mojom ličnošću. Ako će nekome biti lakše, onda neka moju muziku klasifikuje kao tamnoljubičastu!

(Na primedbu novinarke J. Olujić da je upravo to boja potencijalnih samoubica (?) Milan je nastavio: „Zar? Nisam to znao. Onda ostajem u svojem crnilu, bez tamnoljubičaste, jer volim život, bez obzira kakav je”)

(old_image)


O „eruptivnim” nastupima i koncertima prepunim energije:

Milan: Mi smo rešili da svu neakumuliranu energiju javno ispoljimo. Nema razloga potiskivati ono što je u nama! Ljudi se obično plaše da oslobode energiju, zato što na taj način otkrivaju znatan deo sebe i svoje ličnosti: time znači, pokazujemo sva svoja unutrašnja doživljavanja i preživljavanja. S druge strane, mnogi ne vole da vide taj energetski naboj jer ih to zastrašuje. „Da li će moja majka biti srećna, kad me vidi kako urlam na koncertu“ — verovatno nije pitanje koje bi trebalo da me opterećuje u onom trenutku dok sviram. Veliki broj bendova i vokalnih solista zamara svoje glave pitanjima – u fazonu „Kakav li ću utisak ostaviti na gledaoce“? Hoće li neko, od njih (publike) moje ponašanje protumačiti kao razularenost i nevaspitanje?! To mi je sasvim svejedno. Tih problema nemam, pa ne vidim zašto bih onda sputavao sebe i ograničavao porive, koji se tog trenutka bude u meni.

U svakom trenutku reagujem intuitivno – onako kako se osećam tog momenta. A s druge strane, publici, koja je došla da nas gleda, na neki način dužni smo da priuštimo kompletan doživljaj i na njih prenesemo našu snagu i eruptivne emocije. Trebalo bi da bude sasvim normalno da našu životnu energiju delimo s drugima – svojom okolinom – jer se samo tako drži pravi koncert.

O rokenrolu 21. veka:

Milan: Ipak nećemo toliko daleko ići u irealnost: Nemam nikakvo viđenje roka u budućnosti! Ne želim da se iscrpljujem bespredmetnim i nekorisnim razmišljanjima, jer je krajnje glupo trošiti energiju na nešto iracionalno! Ja uopšte nemam nikakvih planova niti razloga za onu hiljadu puta razvučenu i otužnu priču o: budućim koncertima, pločama, snovima i sličnim stvarima. Biću iskren – nisam siguran da čak imamo i svoju sadašnjost! Izvesno je da stihijski idem kroz život, pa gde se zaustavim… Jedno je sigurno: nikad ne znam u kom ću smeru krenuti. Dozvoljavam da me emocije „povuku“ za sobom i da me prosto „uguraju“ u neke stvari o kojima ranije nisam razmišljao. Ponoviću svoju staru tezu – sve moje pesme doživljene su više puta i lično odživljene! Znači u njima nema, ama baš nikakvog foliranja. One su pre svega odraz mojih emocija, a rokenrol je moj način života.

O njegovim i problemima mladih ljudi:

Milan: Ako malo bolje pogledaš, moje pesme – to sam ja. One su odraz mojih životnih shvatanja i stremljenja. Motive za njih nalazim u realnim životnim surovostima, a tek ponekad dozvolim imaginarnim snovima da „prošetaju“ kroz neki stih. I to učinim da se imaginacija nazire, kao kroz maglu. Svako od nas ima svoju priču, koju prezentuje na način na koji mu to odgovara. To činim i ja. Pri tome koristim jedinu mogućnost koja mi je dostupna: a to je muzika! Na taj način uspevam da zadovoljim svoj ego. Jer, ja ne mogu da pevam o vanzemaljskoj ljubavi, ako me bukvalno guše i razdiru ovozemaljski jadi!

Pročitajte i: Poslednji dan Milana Mladenovića

Evidentni su (a to pritiska i ostale mlade): nedostatak slobode mišljenja, materijalna nemoć i sve što ide uz to. Danas, mladom čoveku nije dozvoljeno da radi, jer nema slobodnih radnih mesta, zapravo sva ta potencijalna mesta su popunjena nekim dosadnim, starim, olinjalim tipovima, koji ništa ne preduzimaju da se izvučemo iz blata u koje smo se zaglibili. To opet znači da je mladima – željnim znanja i progresa – sve uskraćeno. A najviše životne radosti! Kako neki mladić može sebi da obezbedi penziju, kad nema posla do trideset i neke godine? U ovom trenutku, mi mladi nemamo budućnosti.

Da pokušam da pojednostavim: ako bih sve ono što sam dosad uradio, sažeo u jednu pesmu, tek tad bi se videlo koliko ima istine i stvarnosti u njima. Kad kažem stvarnosti, mislim na moje sagledavanje sveta i budućnosti, koja je ovog trenutka – potpuno narušena.

(old_image)

O budućnosti:

Milan: Mi se, kao društvo, ne nalazimo ni na jednom putu. Svima je to jasno: malo smo zaostali i zastranili. Stojimo na rubu neke razjapljene provalije, koja s nestrpljenjem čeka da nas proguta. A, iznad nas, razbuktala se vulkanska lava, koja počinje da curi, rasteže se po nama – narodu. Šta bi mi sad mogli da uradimo? Ne znam ni sam. Čini mi se da smo potpuno „stisnuti“, ne možemo ni korak nazad, ali ni korak napred! Možda bi nam pomogla promena političkih i ekonomskih uslova, ili pak državni udar? Možda, kažem…

U svakom slučaju neophodna nam je korenita promena, bez obzira na stranu na koju vodi. Šta je ono pravo što bi trebalo da se desi? Nisam pozvan da kažem niti da pametujem. Postoje ljudi čiji je posao politika i ekonomija, a takođe i novine koje su specijalizovane za takvu vrstu razgovora. Jedino mogu da „pametujem“ i delim savete o muzici. Sve ostalo nije u mom domenu.

Prinuđeni smo da se snalazimo na razne načine, koji mogu da nas odvuku na stranputicu. Mladima su vezane ruke: moraju da se prilagođavaju i iznad svega da trpe život. Prema tome, ako je sve ovako kako sam rekao – onda ja tu nikad neću moći da vidim ni jedan zračak slobode. Nama tada prostaje jedino da se pokrijemo nekim neprobojnim oklopima i protrčimo kroz životni špalir u kome nas, sa svih strana, nemilice, udaraju i lupaju! A mi trčimo i grabimo napred, da bi došli do kraja životne staze. Tada smo beskorisni i sebi i društvu. To je kraj.

O „prilagođavanju” životu:

Milan: Prilagodljivost životu može da bude pozitivna osobina, ali, po meni, to je isto tako i danak životu! Ukoliko se prilagođavaš nečemu, što ne želiš, onda suzbijaš svoju ličnost. U tom smislu, ta prilagodljivost postaje pre svega – morbidna i negativna. Šta na kraju biva: od mladog i perspektivnog čoveka, stvara se krajnje beskoristan tip! Ovaj razgovor bih voleo da završim porukom koja je upućena svima koji me (ne)vole: kroz život se možete boriti protiv svega, samo protiv sebe – ne! Dakle, borite se za svoju ličnu slobodu i demokratiju; ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo „opravdane“ norme uguše i opterete. Borite se za svoj život!

Pogledajte još