Ja: Dobro veče.
Vremešna mesarka: Dobro veče komšija! Šta ćemo danas? (inače nikad nisam ušao u tu mesaru, a ona već ostvaruje bliski kontakt iako me ne poznaje, lukava je, mislim se)
J: Nema šta ćemo komšinice, nego kako moramo, što bi rekao narod! (mudro zborim ja i dajem do znanja da iako delujem neiskusno posedujem izvesnu dozu narodne mudrosti koja se od pamtiveka prenosi u našim srpskim genima. Zbunjujem je, mora da se povuče i bude opreznija.)
VM: I to što kažete komšija, kako moramo, a šta ćemo, to nam je suđeno. (nije ni svesna da nije stvar sudbine, nego je ja navodim da tako govori. U trnutku pomislim, ako ja to mogu da radim, šta li tek može predsednik države, on je sigurno veštiji manipulator od mene)
J: Nego recite vi meni, komšinice, da vi sutra treba da kuvate pasulj za nekog koga volite, nekoga za koga bi sve dali, koje bi meso stavili u taj pasulj. Vidim imate lepa rebarca, suva, no sa ipak podosta mesa. (skrećem temu na rebarca, suva, ali sa dosta mesa)
VM: Oh, komšija, pa vi dobro oko imate, baš to sto gledate i ja bih odabrala. (postidela se, zna da ne može tek tako sa mnom, shvatila je da iako delujem neiskusno, znam šta su dobra rebarca)
VM: Koje ćemo parče komšija i kolko ćemo? (smeška se i vata suva rebarca koja vise, pokazuje mi. Ja je lukavo gledam, znam da ne smem sad da se opustim, ako ostavim njoj da vodi priču, ko zna kuda će to odvesti celu ovu ujdurmu. Uozbiljim se i kažem onako muški odlučno.)
J: Dajte pola kile! (udari satarom, odseče rebarca)
VM: 580 grama, jel može komšija?
J: Može nego šta nego može, neće se baci!
Vremešna mesarka, pakuje rebarca u jeftin papir i stavlja u najjeftiniju plastičnu kesu koju sam ikada video. Pruža mi, ja uzimam, pogleddi nam se za trenutak ukrste. I ona i ja znamo da će pasulj biti ukusan. Ja otpozdravljam, onako kako se to u gradu radi, vremešna mesarka za kraj kaže i ostavlja mogućnost nastavka čitave ove istorije. Iskreno ostajem bez teksta kad čujem njenu završnicu.
VM: Imam ja i lepe kolenice, kad poželite da se častite, a vi navratite, ne idemo mi nikud.
E da, ko nije, ako bude imao priliku preporucujem toplo knjigu Dopler, norveski pisac Erlend Lu.
...
...