22 August 2008, 18:10:55
I GLAVA 1/2
U p o z n a v a nj e
Zovem se Ivan, i za razliku od drugih ja vidim bar malo dalje od svog malog prsta. Neke stvari sam shvatio pre drugih, neke tek treba da shvatim. Visok sam metar pa jos tri četvrtine, pa još tri zrna pasulja iznad toga, jer tako su me merili poslednji put. U osnovnoj školi sam trenirao rukomet, sada me prosto mrzi. Vrlodobar sam učenik uvek bio i ostao, bolje od toga mi i ne treba, a lošije nije poželjno. Začet sam na Šar planini jedne hladne zimske noći gde su moji roditelji zimovali kao najbolji prijatelji. Posle tog nezaboravnog planinarenja vratili su se u Beograd gde sam rođen i gde sada živim. Nisu se više trudili da mi podare sestru ili brata, tako da sam ostao sin jedinac. Očevo, a ujedno i moje prezime je Stojšić a svi me zovu Stole kao i mog oca kad je on išao u školu.
Sedamnesta mi je prošla dok Eni, najlepšoj devojci u mom kraju, treba tek da bude. Poznajem je još od prvog razreda osnovne škole, drugarica mi je, kao i većini mojih drugova koji ne bi hteli da tako večno ostane. Od petog razreda stalno smo je izazivali i bockali. U sedmom svako je hteo da joj priđe, ali onako nasamo. Bilo je par neuspelih pokušaja, mada neki tvrde da su je poljubili. Vremenom i neki dečaci koje prvi put vidim su počeli da se raspituju za nju, govore koliko je lepa itd., a evo i zašto. Prirodna plava boja kose koja vremenom dobija tamnije pramenove, stalno je po malo zavodnički čupava i lagano se spušta do njenih ramena, tu se vidi prvi aspekt njene lepote. Boja kože, cele godine je kao da se tek vratila sa mora, tamnija, lepa i kao što bi dolikovalo verovatno nežna i glatka, sa strahopostovanjem joj moraš prići i dotaći je, kao slučajno... Oči, uvek otvorene, svakog trenutka sijaju varljivom svetlošću. Usne, stvorene samo za duge poljupce, pune, doduše samo ponekad iskreno nasmešene. Obrazi uvek malo rozi, kao stidljivi, ustvari nemirni, gorki, lepo oblikovane uši u koje s’ lakoćom ulaze razne poučne reči, a jos lakše izlaze. Zubi beli, često otkriveni, pravi. Njeno lice je svima bilo samo za poželeti. Telo... Zgodno, svaki njen deo bio je nedodirljiv, pa ni u snovima, sve do jedne noći...
Priču ću početi dve godine pre te noći (noći kod Ene), kada su se u meni počele rađati velike dileme, i kada su u mom životu nastali veliki preokreti. Imao sam petnest godina i upisao gimnaziju kao i većina mojih drugova, kao i Ena. Upisao sam gimnaziju ne zato što nisam znao šta da upišem, već pretežno zbog njih. Oduvek sam želeo da budem neki advokat ili čak sudija, hteo sam da upišem birotehničku srednju školu. Kad sam upisao gimnaziju bilo mi je svejedno, bio sam pored svojih najboljih prijatelja.
Moj najbolji drug Nenad, znamo se još iz osnovne, bili smo nerazdvojni. Živeo je u zgradi pored moje i svako jutro je voleo da me budi oko devet ili deset jer zna da ja tad spavam. Pošto sam, što se tiče buđenja, baš bio lenj. Moja mama ga je uvek puštala, pa čak i zvala da me probudi, išalo se taj dan u školu ili ne. Uvek je imao malo bolje ocene od mene i to mi stalno spominjao. Voleo je jezike, naročito izumrle, pola Latinskog je znao pre nego što je upisao gimnaziju. Zna da čita i piše Hebrejski. Posle gimnazije upisaće Filološki fakultet. Ne voli životinje, nikada ih i nije voleo. Uvek je govorio kako su one najveći izvor bolesti. Nikada nije imao devojku, i kad bi mu se neka nabacivala on bi pobegao. To je, valjda, zato što je čekao onu pravu za sebe. Želeo je da mu ljubav bude ko’ iz nekih priča grčke mitologije, ili možda kao iz romana Romeo i Julija, samo jedna ljubav i mnogo avantura...
od Igorel