Sitne pakosti, praznjenje frustracija i crtice iz zivota :)
od Annabella011
strana 1 od 23
  1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10  
15 January 2008, 01:12:20
Postoji nesto u konacnosti sto je umirujuce. Uprkos svoj tuzi koju moze doneti, uprkos ocajanju i poimanju vecnosti jednog jedinog dana. U tom konacnom saznanju da smo tu gde jesmo, da ce sve ostati bas ovako i da je jedina razlika koju mozemo napraviti nas dozivljaj te iste stvarnosti.
Nepodnosljivo osecanje me opseda, posledica nekih saznanja i priznanja.
Gubim kontrolu nad svojom zeljom i plasim se da mozda jednom zaista i konacno izgubim kontrolu i skocim, pokidam sve paucine, sve imaginarne strahove, ogranicenja i razloge, pocepam sve i otkrijem tu golu istinu. Bez obzira na posledice. Bez obzira na sve.
Postoji nesto u ponavljanju sto je uznemirujuce. Jer se pitas hoce li se sve ponavljati, ako hoce kada, koliko cesto, i da li ce biti bas sasvim isto?
Sa svakim pitanjem koje postavljamo raste i nestrpljenje, zelja za odgovorom, sada i odmah. I sa svakim pitanjem to vreme potrebno da se odgovor dobije produzava se.
A umor sustize. Snage ponestaje i resursi se iscrpljuju. I onda napustis ponavljanja i nadu. I ostanes u svojoj konacnosti, pustis da te voda nosi. Mozda se i zakacis za neko stablo usput. I dobijes bar pristojnu sahranu.

Soundtrack: Slade - The Shape Of Things To Come
od Annabella011
29 December 2007, 05:13:27
Pricala je o nekom bitnom trenutku iz svog zivota, gledala sam je zainteresovano, u polozaju slusaoca, prateci i klimajuci glavom, u kojoj se magla polako razilazila dok sam shvatala da sam spremna da te izgubim. I nadala se da sam u stanju da to podnesem.
Znam da nije fer, bolno sam toga svesna. Pokvarila sam sve. Bas pred Novu godinu. Razlupala sam najvredniju stvar koju sam imala. U paramparcad. Ovog puta dosao je i moj red da nesto pokvarim. Nazalost, nisam imala izbora, nisam mogla drugacije. Ne pred sobom. Sve sam upropastila.
Znam takodje i da nema puta nazad. Da vise nikada nece biti isto, da vise nikada nece biti iskreno i da ce uvek postojati ta misao u glavama, da ce se reci uvek 3 puta odmeravati pre no se izgovore. Znam da vise nikada necu cuti istinu. Isto kao sto znam da necu moci da zivim tako, da necu biti sposobna da pristanem na to, da necu moci da te pogledam u oci. A onda sve gubi smisao.
Nikada nisam bila u stanju da pristanem na neistinu. I zato znam da dalje ne postoji.
Pokupicu poslednje atome snage i oduzicu sta sam ostala duzna, tako banalno, tako smesno prizemno. Bojim se da vece dugove necu biti u stanju da vratim. Sve i kad bi imalo smisla da nastavljam laz.
Znam, nije fer. Ali je tako ispalo.
Zasto sam te nocas izdala? Da olaksam sebi? Tebi? Prakticno sam spavala s neprijateljem. Onim istim neprijateljem protiv koga smo pokrenuli mali privatni rat. Tako davno… Onim neprijateljem koji je kumovao svemu sto je usledilo u danima koji su dosli. Zbog koga smo se tako zarazno smejali. Sta sad vredi sto je neprijatelj pobedjen i porazen? U blatu i ocaju, obesmisljen? Mi smo izgleda mnogo vise.
Osecam se kao izdajnik, verovatno to i jesam. Da bi kome tacno bilo lakse?
Ja sam samo jedno protraceno lice. Valjda je to najlepse i jedino sto posedujem. Jedno lepo, jako lepo lice, ali protraceno. Steta. Moglo je pripasti nekome kome je potrebno, ko bi sa njim bio srecan i znao da ga upotrebi, kome bi bilo od koristi. Ali eto, nesrecom je pripalo meni, nicim zasluzeno.
Na kraju mozda ne treba da zalis. Jer na kraju sam ja samo slika koju si stvorio da bi se u njoj ogledao onakav kakav nisi. Valjda je jedina nesreca to sto sam mogla da ostanem pored tebe bas takvog kakav jesi, jer se svi mi pre ili kasnije istrcimo. To sto nisam pokazala da vidim ne znaci da nisam videla.
Secam se jedne tvoje price o fizickom bolu, nedostatku vazduha i nemoci da zaustavis… Znas. Nema potrebe da nastavljam. Znam da znas.
No zaboravi… Mozda je od svega to najbolje. Svakako je najsmislenije.

Soundtrack: Slade – She Did It To Me
od Annabella011
23 December 2007, 17:39:17
Sto mi se vise dokaza pruza to manje verujem u njih. Cini se da je ocigledno svima osim meni. Cudne senke igraju po coskovima, cudni se kontexti izmecu iz obicnih reci i cere mi se i namiguju, a ja se trudim da ih ne razumem. Jer se plasim da u njih poverujem. Jer nisam sigurna, jer nikad nisam sigurna. Jer ne bih to bila i da me zvizne po sred chela.
Slucajni dodiri ispod granice vidika ostavljaju me zbunjenom. Jer opet ne mogu tvrditi da su ono sto bih zelela da budu. Slucajni trenuci u kojima se zbivaju ne deluju ni malo slucajno. A opet kako da znam?
Namerni pogledi i tajni signali imaju previse znacenja. Kako da odaberem pravo?
Pucanje autogolova. Utakmica. Ko ce vise. Naocigled zbunjenih posmatraca, kojima nista nije jasno, ili im je, jos gore, sve jasno. Jasnije no meni. Sve se cini. Valjda vazi ono pravilo vise srece nego pameti. Bice da je to prednost druzenja sa ljudima koji nemaju talenat za spletke. Koji nemaju talenat da vide. Imperatori tajnih signala, u malom privatnom ratu ili prijateljskoj trci.
Nikada se nista nece izgovoriti. I sve ce uvek, sva je prilika, biti na dva nivoa. Na ono gornjem bice onako kako bi trebalo biti. Bice smeha i lepih reci, ogovaranja i prepricavanja, duhovitih opaski. A na onom donjem… Igrace se precutne igre, tihi dodiri, slucajni i “slucajni”, radice se stvari o kojima nece postojati reci.

Soundtrack: Placebo – I Feel You
od Annabella011
13 December 2007, 03:36:12
U cudnoj igri sudbine, saplela sam se na biser koji mi je bacila pod noge.
Nedostajanje i cudan osecaj postali su svakodnevica. Cini se na trenutke ne samo moja.
Ljudi su kao komadici slagalice. Svako ima svoj oblik, svojih nekoliko oblika. I ponekad, cak vrlo cesto, ne postoji razlog da se ljutimo kada se neko sklopi na vise strana. Na kraju iluzija je da nekoga mozemo posedovati. Nije u tome smisao. Smisao je kliknuti. Jer energija, koja je cudna i hirovita, koja ima sve boje i oblike, a nema ni jedan, ono je sto nas spaja i razdvaja. I taj klik izmedju dva komadica slagalice su ono sto je neophodno za svaki kontakt.
Neki ljudi odseku sebi oblike i postanu onaj granicni i ograniceni deo slagalice, zarobe se u samo dva oblika jer su im rekli da tako treba. A ima i onih koji stalno traze. Sve moguce varijacije na temu, traze sebi srodne i uklapajuce oblike. Samo sto je slagalica velika. I tesko je naci druge delove koji se savrseno uklapaju i koji tu pripadaju.
A onda se desi i to da se oblici uzjogune i promene. Da im se dopada to sto znaju da su nasli onaj odgovarajuci oblik u drugom komadicu, jedan od toliko mogucih, a opet nece da se uklope. Nece da kliknu i odbijaju da shvate da vec jesu. Osecaji nikada ne varaju. Sasvim je druga stvar da li smo spremni da ih slusamo.
I onda krecu igre i igrice. Toplo - hladno, mlako - jadno. I odatle cak ima vise puteva. Samo je pitanje kakvi su ti komadici slagalice. Koja je slika na njima. 2 can play that game. Veoma cesto - nazalost.
A mozda je smisao i u tome da samo klikne. I onda se sve promeni. I boje, i oblici, i pogledi, i dodiri. I deo slike koji je na tim komadicima. Sve sto dodje posle toga je nevazno. Cak i ako se delovi razdvoje, i nikad vise ne uklope, cak i ako se slagalica ne slozi do kraja. Jer taj mali deo slike, ono sto se videlo tada, kad su delici bili spojeni, je caroban, i makar bio samo delic – delic je savsenstva.

Soundtrack: Placebo – Post Blue
od Annabella011
28 November 2007, 18:36:43
Cudan osecaj razlio se svud po meni. Nekako je, meni neznano kako dospeo u moj krvotok i prilepivsi se za krvna zrnca, kao otrov, kao virus, razlio svuda, od vrhova prstiju do srcanih komora. I ostao tu.
Probudila sam se jednog jutra posle cudnih snova i priznala sebi dok sam se spremala za novi dan, nesto od cega sam dugo bezala.
Vratila sam se kroz svoje price, kroz svoje vreme i prijatelje, vratila sam sat unazad, zanemarila ono sto je tada bilo najvaznije na svetu i uplasena, uzasnuta, ugledala ispod te velike i bitne slike jarkih boja jednu drugu, pitomiju, pastelnih boja, jednu koja se krila ali je stajala tu. Videla sam, konacno da je ta slika oduvek bila tu. Takva kakva je. To sto sam je od sebe sakrivala ne znaci da sam je uspela sakriti.
Najednom ulice su se promenile. One bitne prestale su to da budu, a neke nebitne su najednom postale centar sveta. I boje. I glasovi. Sve se okrenulo u suprotnom pravcu. I reci su najednom promenile znacenje, mada su ostale iste. Neka cudna svetlost pala je na njih i najednom su postale nesto drugo, nesto sasvim drugo, mada im je osnova bila ista.
Jedna slika je predugo stajala na izlozbi, na centralnom mestu. Onda je dosao trenutak da se skloni u podrum. Muzej je zatvoren i trajno preseljen na drugu lokaciju. Nazad ne postoji. Ne vracam se.
Od svega sto je ostalo u meni i od mene samo se jedna stvar nikada nije promenila. Moj osmeh. To sam valjda ja. Cela ja. Sva sam sabrana u toj liniji, u tom pokretu misica. Samo je to ostalo za pokazivanje, i kao poslednja odbrana. Ispod toga je samo obicno beznadje i ocaj, sasvim obicne stvari. Neka mala nadanja i velike reci koje su me vracale sa ivice ponora. Pa ipak…
Prijateljski osmesi su se izvili u uglovima i postali nesto drugo, sitne pakosti postale su najveci grehovi.
A onda mi se, na moje zaprepascenje, ucinilo da vidim tu sliku u odrazu jednog oka. Verovala sam da umisljam. Verujem jos uvek. Pa ipak vazduh vise nije isti, ni smeh vise nije isti. Nesto je drugacije.
Plasim se da nije to jos jedna uobrazilja. Ali nekako osecam da nije, mada nemam nikakav dokaz.
Kao da ja ikada imam dokaz.

Soundtrack: Placebo – Because I Want You
od Annabella011