Belgrade Calling festival: Kulminacija uz Faith No More!

I treće veče festivala obećavalo je bolju posećenost i bolju zabavu nego prvo... Još jedno veliko ime privuklo je na Ušće hiljade ljudi, ime koje smo do sada videli na line up-u jednog EXIT-a, ali koje nismo imali prilike da ugostimo u Beogradu.

ZAGREVANJE...

Dan su započeli „Ugly Kid Joe“, nekada jako popularni, a danas, čini se, potcenjeni... Ova simpatična ekipa iz Kalifornije tek se vraća nakon ponovnog okupljanja, i možda bi ih valjalo čuti i u nekim drugačijim okolnostima, nije se još dovoljno sveta skupilo na Ušću za vreme njihovog nastupa. Ako ništa drugo, pokazali su se kao veoma simpatični kad su novinarima kroz ogradu press centra „doturili“ nešto kasnije i nekoliko flaša pića...

Nakon njih, na binu su izašli The Horrors, koji, uprkos trudu, nisu uspeli previše da zagreju masu. Sve to što se dešavalo na sceni bilo je potpuno ok, ali publiku to kao da nije ni dotaklo.
Već tada je satnica festivala ozbiljno kasnila, i najavljivala da ni zvezde večeri neće na binu pre ponoći. Neki su „čuvali noge“ sedeći na travi, družili se i ćaskali, i gledali na sat.

POGLEDAJ FOTOGRAFIJE SA BELGRADE CALLING FESTIVALA

A onda se, u svom stilu, na bili pojavila i jedna punk legenda. Zapravo, ne „jedna“, već jedna od najvećih. Johny Rotten, frontmen čuvenih „Sex Pistolsa“, ovog puta nas je posetio sa Public Image Limited (PiL). Početak uz "This Is Not a Love Song", nastavak uz dobar provod u prednjem delu partera, Rotenove (kao i obično) otvorene komentare, vrištanje onih koji ga obožavaju i odmahivanje glavom onih kojima i nije baš sasvim jasno šta on to na bini radi...

THE DARKNESS...

Nismo imali prilike da ih čujemo ranije, ali primetilo se na ovom prvom gostovanju da imaju sasvim solidan broj fanova u Srbiji.

U odnosu na staž mnogih od izvođača na ovom festivalu, The Darkness bismo mogli da ubrojimo u „mlad“ bend. Nastali su 2000.godine i izdali tri albuma, ali su uspeli da privuku pažnju svetske muzičke javnosti. Možda zbog harizme i „vrištećih“ vokala Džastina Hokinsa (Justin Hawkins), a možda zbog energije koju ovaj bend ima na bini...

(old_image)

Džastin je, očekivano, na scenu izašao u zanimljivom autfitu, i od prve sekunde se trudio da sa publikom komunicira, da je animira i podigne. I on i ostatak ekipe, njegov brat Dan Hawkins, kao i Ed Graham i Frankie Poullain, bili su energični i pokretni, zvučali su dobro, bili su veseli i simpatični.

Ušće je „zvonilo“ od Džastinovih prepoznatljivih "vrištućih" tonova, a oni su se upoznavali sa beogradskom publikom i predstavljali svoj novi, treći album „Hot Cakes“, koji će biti izdat u avgustu ove godine.

Počeli su prvom pesmom sa prvog albuma „Permission to Land“ - "Black Shuck", a zatim nastavili uz „Growing On Me“, „The Best Of Me“, „One Way Ticket“, „Get Your Hands Off My Woman“, a onda prešli i na nove pesmu „Everybody Have a Good Time“, vratili se na početke uz „Love is Only a Feeling“, pa nastavili sa „Every Inch Of You“, „Street Spirit“, „Givin' Up“.

(old_image)

Pred sam kraj odsvirali su i svoj najveći hit „I Believe in a Thing Called Love“, snimljen pre ravno deset godina...

U odličnoj atmosferi i uz „Love on the Rocks With No Ice“, „The Darkness“ su se pozdravili sa publikom, koju je još samo jedna pauza delila od zvezda večeri.

FAITH NO MORE...

Nekoliko sjajnih frontmena popelo se ovih nekoliko dana na binu Belgrade Calling festivala. I mnogo dobrih muzičara zaslužilo je aplauze na Ušću. Ali je nastup Majka Patona (Mike Patton) sa Faith No More, spontano, poprimio neki poseban značaj. Preko sat i po kašnjenja satnice publiku donekle jeste izmorilo i mnoge iznerviralo, ali se čekalo na njih.

(old_image)

I bina je posebno „preuređena“ za njihov nastup. Bela „zavesa“ u pozadini, beli prekrivači na kutijama, bele vaze sa belim cvećem. A i bend je izašao obučen u belo... negde oko 15 do jedan! I odmah se zaboravilo na čekanje i bol u nogama od celovečernjeg stajanja.

Woodpecker From Mars“ za sam početak, i zaglušujuć aplauz za harizmatičnog frontmena ovog odličnog sastava. Energija je iste sekunde počela da struji, celokupna atmosfera bila je potpuno drugačija od svega što ste na celom festivalu do tada mogli da osetite. A na licima fanova u publici, neizmerna sreća!

Simpatičnim najavama dolaska već su nam dali do znanja da se, za razliku od nekih drugih bendova, nekako posebno „primaju“ na Srbiju, i Majkovo „Dobro?“ na srpskom, nije bilo iznenađujuće.

Nastavili su sa „Midlife Crisis“, „Ricochet“, „Land of Sunshine“, „Evidence“, „Last Cup of Sorrow“... a atmosfera je bila sve bolja i bolja.
Kao da je i lajt tek tada stvarno proradio kako treba, pa je cela bina, onako „svečano“ bela, izgledala fantastično.

A za Majka Patona je malo reći da je bio energičan... Potpuno spontan, imao je čak mali „duel“ sa roudijem kojeg je udario po glavi, vrlo brzo se "uhvatio i svog megafona, i sve vreme se ponašao kad da je bina njegova... i bila je!

(old_image)

Svaki pevač ima neku zdravu dozu želje da bude u centru pažnje, a pravi, dobri frontmeni znaju kako na pravi način da to iskoriste i predstave.

Za Majka ništa na tih nekoliko kvadratnih metara nije nepoznanica, on zna kako da sa bine emituje pravu energiju, a njihova publika očigledno zna i kako da je vrati. I ostali momci - Mike Bordin, Billy Gould, Roddy Bottum i Jon Hudson, bili su, naravno, sjajni, svirka je zvučala više nego odlično...

Pravi muzičari imaju i prave informacije o zemlji u kojoj sviraju. I bilo je tu nekoliko komentara kako im je drago da su u Beogradu prvi put, i da je trebalo da dođu ranije. Ali ono što je definitino pokazalo koliko su upućeni u aktuelna dešavanja kod nas je usledilo pred sedmu pesmu na listi... „S obzirom na to da smo u Srbiji... sledeću pesmu ćemo posvetiti vašem novom predsedniku!“ Uz zaglušujuće „Uuuuu!“ iz publike, započeli su prvi tonovi pesme „Digging the Grave“! To, valjda, i ne treba da komentarišemo...

(old_image)

Nakon toga „Epic“ pa pesma koju svi prepoznaju... „Easy“, uz odlične „prateće vokale“ u publici. Usledile su i „Everything's Ruined“, „The Gentle Art of Making Enemies“, „King for a Day“, „Ashes to Ashes“, a regularni deo koncerta završili su uz „Just a Man“.

Majk je u nekom momentu tražio i nečiji broj telefona, uz komentar „pa šta, ja sam singl!“ i „nije bitno čiji, samo da je iz Srbije“... Dobili smo još „fanova" rakije i šopske salate... Sišao je i u publiku, naravno, dalo se očekivati od njega da „istraži“ scenu i oko scene na pravi način.

Vratili su se i na bis i tek tada smo čuli i „Ajde Jano“, a nastup u Beogradu završili su pesmom „Stripsearch“.

Bilo da ste fan, ili ste se na ovom nastupu našli „tek da čujete“ i njih, kad ste već tu, bilo je uživanje i veliko zadovoljstvo slušati „Faith No More“. Sve je na ovom koncertu bilo na mestu, i sve je zvučalo tako kako treba da zvuči. Iako je mnogima Ozijev nastup bio u centru pažnje, iako je bilo još nekoliko odličnih nastupa poslednja tri dana, činjenica je da je festival imao pravu kuminaciju uz baš ovaj bend.

Prekasno je bilo da svi prisutni ostanu na nastupu još jednog legendarnog benda, „Sisters Of Mercy“, te se „proredila“ publika, ali to Sistersima nije mnogo smetalo. Odličan nastup uveo je najizdrživije duboko u noć, i tako se završilo i poslednje veče zvaničnog programa festivala.

POGLEDAJ FOTOGRAFIJE SA BELGRADE CALLING FESTIVALA

Propusta je bilo, i moglo bi malo da se poradi na drugačijem „sklapanju“ line up-a... ali posle svega, može da se kaže da je prvo izdanje Belgrade Calling festivala prošlo uspešno. Viđena su velika imena, čule su se dobre svirke na Ušću. Vidimo se, nadamo se, i sledeće godine na istom mestu...

Pogledajte još