CANE PARTIBREJKERS: Nemam vremena, ko zna, možda umrem sutra

Povodom nastupa na festivalu Brijačnica na zagrebačkom Velesajmu, Cane je dao opširni intervju novinaru Zoranu Stajčiću. U atipičnoj novinskoj formi, razmišljajući o različitim temama, Cane je pre svega govorio o gubitku perspektive za život u svim državama nastalim raspadom SFRJ.

O optimizmu

- Pribijeni smo uza zid. Moramo se nadati. Nema nam druge. Stvari nisu izgubljene jer mi uvek nailazimo na dobre ljude. Uvek ima neko ko nam pomogne, ko probudi u nama optimizam. Uvek ima situacija gde mi možemo svojom angažovanošću pomoći. Situacija je grozna, ali postoji neka logičnost; božja ili kosmička, uglavnom neke sile koje ne daju da stvar propadne, da je totalni amateri i netalentovani ljudi ne upropaste, iako su s našim životima svašta uradili. Zbog takvih mnogi nama dragi ljudi više ne postoje, jer njihov lični materijal nije izdržao, a naš još uvek izdržava. Ne znamo dokle će. Mislim da se moramo nadati boljem, ali tu se javlja i pitanje s kakvim ćemo oštećenjem izaći iz te situacije i to će platiti obeštećenje za naše oštećenje.”

O političkoj situaciji

- Svugde je isto. Znači, svugde je sve isto, samo što je kod nas srpski, a ovde kod vas hrvatski jezik. Svaki nedostatak od istinskog talenta prouzrokuje želju da se bude kalif umjesto kalifa, tj. stalno je neko zakinut u ime nekog ili duboko u sebi vidi da mu ne može parirati i onda se trudi eliminisati ga. To su sve prljavi startovi s leđa. Stalno se priprema teren da se izbrišu sve te kategorije koje je civilizacija donela sa sobom, znači; dobrota, sreća, emocija...

To se sad predstavlja kao slabost. Znači, poštenje ili istina su kao neki ideal koji se ne može dohvatiti, nedostižan ideal, a to nije istina. To su sve stvari koje se u normalnim situacijama podrazumijevaju. Ali šta je sad ta normalna situacija kad mi živimo u mutnim vodama, koje su, opet, pripremili ljudi koji se jako dobro snalaze u njima. Znači sve je pripremljeno da mi ne vidimo šta nam se ustvari sprema, pravi se situacija kao da izlaza nema. Znači kao da nema rešenja. Za koga glasati? Kome dati poverenje? Kome dati svoj glas? Iako uvek ima rešenja, uvek se čini i da ga nema. Uvek ta priča da nas, ustvari, izdaju ljudi iz naših neposrednih okolina, kao što i mi te ljude izdajemo na ovaj ili onaj način. Znači, Juda je svuda.”

O nacionalnom identitetu

- Borili su svi se za nacionalni identitet, ali se vidi da ga mnogi ne zaslužuju, ili ga ne shvataju. Što se političari više bore za nacionalni identitet, narod sve lošije živi. A pitanje je što političari rade. Oni se uveravaju da je dobro to što rade preko narodne grbače. Znači to je sve vreme izokrenuta projekcija. Naizgled narod dobije šta zaslužuje. Ali u tom narodu opet postoje brojne kategorije: ima poštenih ljudi, dece, starih i nemoćnih... Znači ne mogu svi dići ruke, a mnogi su se uplašili. Puno njih je negde sakriveno u nekoj mišjoj rupi i samo gledaju.

O brizi i ustezanju

- Svi smo zabrinuti. Moguće je da nam i ti ljudi, o kojima smo pričali, nameću tu zabrinutost, znači “spuštaju nam glave da od svog straha ne vidimo dalje” - e ovo nije loše (u tom trenutku Cane uzima papir i zapisuje stih u mali notes koji je izvadio iz džepa, op. a). Znaš šta? Na primjer ovo što sad radim... Nekad bih se ustezao da pred nekim zapišem neki stih i onda bih ga nosio u glavi i onda bi mi smetao.

Sad više nema ustezanja. Zašto bih se ustezao sa 52 godine? Nemam potrebe i nemam vremena, ko zna, možda umrem sutra. Umiremo sad i ti i ja dok pričamo o tome. Stvar je u tome da treba odbaciti lažne norme, da treba odbaciti sve to što su nam negde isprojektovali. Kao kad jedeš supu sa kašikom i radiš hrpu dosadnih pokreta, umesto da uzmeš tanjir i samo popiješ supu, a ono što ostane pokupiš kašikom.

OK, možda nije učtivo, ali je “upotrebljivo”. Znači, važno je da ti ne promakne taj trenutak nadahnuća i inspiracije. Znači nema: “Ja sam sad završio posao!”

Posao nije završen dok fizički ne odemo s ovog sveta. Težak posao je uvek u toku. Samo onda možeš odjednom otkriti mogućnosti da radiš nešto o čemu si mislio, o čemu si sanjao, jer svi mi živimo od tog prvog naleta iz mladosti i onda ga čuvamo da se ne izgubi, ali on se troši s vremenom, ako zbog ničeg drugog, onda zbog biologije.

O odgovornosti

- Snaga je potrebna za odgovornost. Zašto bi mnogi imali odgovornost? Bolje da je, recimo, daju tebi. Kao grbu. Da ti i da ga vodiš i da mu pričaš o slobodi i o nekim stvarima koje on nikad neće imati i gde će imati svoju satisfakciju u tuđoj priči i još ima izlazak ako nešto nije dobro da optuži tog kome se prepustio da ga vodi. “Od počasti do poniženja životne stavove menjam.”

O svojoj generaciji

- Evo, ja sad imam 52 godine. Mogu videti kako su se neki ljudi mojeg godišta ili malo stariji promenili. Sva ta starost traži neku valorizaciju svog života.

Odjedanput se pojavljuje neko nepostojeće “ja”. Dakle, neka sujeta i taština postaju glavne. Oni ljudi koji su se ostvarili su najmanje glasni, a oni što ništa nisu uradili - oni objavljuju na sva zvona sve svoje zasluge. Kači se plastično ordenje. Pljušte samohvale i međusobno tapšanje, a nište se tu ustvari ne događa, promet je velik, a zarada nikakva. Čovek se menja. One osobine koje je mladost gledala s visine postale su dominantne. Gledam pa ne verujem, pa mi je smešno. Jer ovo je vreme velike sugestije i uveravanja da je crno belo, a belo crno, dobrota ne postoji, znači mi možemo samo između dva zla da biramo - nužno zlo. Mi živimo u pravilima nužnoga zla. Sva osećanja, misli i ostalo, sva raznolikost i sve što smo bili učeni preko nekih knjiga, muzike, filmova i svega ostalog, to je dakle sad sve gurnuto u stranu.

O religiji

- Pokušavam biti religiozan. To je najtačnija definicija. Mnogi kažu da jesu religiozni pa onda vidiš da nije u skladu to šta pričaju i šta čine. Religioznost treba biti taj neposredni kontakt, naš dijalog s nebesima... Na kraju je najvažnije što će biti s našom dušom. A naša duša je naša suština. Mnogi ne razmišljaju o tome, u smislu: “Ma pusti ti to”, ali čim ne razmišljaju o tome, onda ne razmišljaju o deci koja su se razbolela od raka, ne razmišljaju o starim ljudima i sličnim stvarima. Svi bi nešto da hitaju i teže nekom zaboravu, da zaborave gde su i šta su i šta su radili i šta nisu radili. Veliki je strah, ali on je nametnut. Što više razmišljamo o njemu, on je sve veći. Hoćemo li ga se osloboditi u dodiru s njim? Hoćemo li imati uspeha? Znači, mora čovek u nešto verovati, mora ga nešto grejati da bi postojao, bez verovanja je “ćao, doviđenja.

O autocenzuri

- Najvažnije je da i dalje pokušavamo i da se i dalje trudimo. Da smo kao Partibrejkersi izdali ploču, a da nismo imali neku autocenzuru i da nam se nisu uselile neke nebuloze u glave. Ne postoji javna cenzura, postoji autocenzura koja sve vreme želi imati neku korist od nečega - znaš ono “ciljna grupa”, ili neko ti je rekao da imaš “tržišnu vrednost”. Mislim, to je užas, to su užasne etikete koje smetaju non-stop. A uvek je toga bilo. I u socijalizmu. Uvek je tu bio neko ko ti je pričao u smislu: “Ako hoćeš biti popularan, uradi ovo ili ono. Ne želiš to uraditi, dakle dolaze ti negativne posledice”. Stalno te kao plaše i straše. Ali to je nebitno. Bitna je dobra pesma. Ništa drugo. Mi sviramo pesme stare po 30 i kusur godina, ali su te pesme preživele vreme.

O pozivu koji mijenja sve

- Imao sam sreće u životu da živim za muziku i živim od muzike i da radim ono što volim. Da nisam primoran biti otuđen od samog sebe i od svog života. Ne znam jesam li baš bio potpuno potkovan u traženju svega toga. Ja sam samo pratio neki zov. Sa 18 sam napisao “1000 godina”, znači samo sam pratio, vukle su me te reči, sve te slike, građenje svega toga. Nisam ja to svesno uradio. Ne znam ni bih li uspio da je svesno, jer sve što je svesno jeste ispunjenje nekih želja i ambicija. Ovo je bila samo jedna velika nužnost. I onda taj život, dakle sve to što mi se događa... I dalje živim dinamično, toliko dinamično da se umorim nekada. Uvek sam u nekom latentnom psihičkom incidentu jer i ja sam u nekom rijalitiju kad uđem u javni prevoz. Jako uvrnute stvari. A u suštini ne borim se za ne znam što, već se borim za nešto najnormalnije o čemu su ljudi izgubili pojam. Ljudi su izgubili pojam o normalnosti, ljudi su izgubili pojam o svrsishodnosti. Oni bi nešto, ali ne znaju kako, jer ako ti nešto godinama ne upražnjavaš, ti si to izgubio. Sve ostaje samo na pustim rečima, s tim rečima se rade grozne stvari. Rečima se manipuliše. Vidiš kako neki ljudi rečima mogu da te zatvore u svoje fraze, u predrasude, da ti ukinu pravo na život, pravo na budućnost i sve ostalo.

O roditeljstvu

- Mi možda za tu decu više brinemo nego što bi trebalo, jer mi se sećamo nekog boljeg vremena. Oni nemaju bolje vreme, ovo je njihovo vreme. Mi smo u njihovom vremenu, a i oni su u našem. Videćemo što će biti do kraja... Dok smo na nogama utakmica traje.

Terapija

- Uvek se treba vraćati na izvor. Uvek se treba vraćati na stvari koje nisu doživele nikakav kompromis, koje su u svom nastanku jako čiste i što se tiče muzike, literature i razmišljanja, znači uvek treba čistiti svoje misli da bi se moglo i dalje misliti. Za mene je to pronalaženje ljudi koji vole iste stvari. Sličnosti se privlače. Različitosti se ne privlače. A možda neke različitosti mogu da se nadopune... Znači iste stvari, ljudi koji vole, u mom slučaju, rokenrol muziku, koji mogu da me obezbede s nekom muzikom, a toliko je ima, samo je treba otkriti. Okupio sam i jedan bend koji se zove Škrtice (pored Caneta su tu još članovi grupa Straigt Mickey And The Boyz, Veliki prezir i Jarboli, op.a.) i koji je super, gde razvaljujemo, gde nema onog problema po pitanju godina, i gde mi sve vreme uživamo u pravljenju te muzike, to su probe od 4 do 7 sati, toliko smo dobri da se uplašimo što ćemo i kako ćemo se sačuvati u ovom svetu koji ne haje za to. U svetu površnosti i potrošnje, svetu koji ide negde, a zna li gde ide i šta ga čeka? Znači drugačije pesme koje su ličnije i direktnije. Lepo je dok se ljudi druže, lepo je dok možeš oslobađati sebe, dok nisi sam svoj zarobljenik, a mnogi su se zarobili. Na putu do slobode su se zarobili. I izgubili. Znaš, mnoge moji kolege ne idu u javni prevoz. Mnoge moji kolege se ne druže s drugim ljudima. A, ono, znamo ko se uramljuje, taj se osamljuje. Ako se osamljuješ, onda se recikliraš, znači onda sebe prerađuješ, jedeš samog sebe i sam sebe prepisuješ i čim prepisuješ sam od sebe, onda i dopisuješ stvari koje nisu istinite, koje nisu validne i koje nisu tačne.

Izvor: Jutarnji.hr

Pogledajte još