Narod koji je prestao da pamti

Neko je uleteo na čas ruskog jezika u Desetoj gimnaziji i viknuo da su “napali Ameriku”. Istu onu Ameriku tj. SAD koje su sa saveznicima iz NATO alijanse, pod okriljem “Milosrdnog Anđela” u 78 dana dugom bombardovanju moje zemlje ubile 1008 vojnika i policajaca, kao i preko 2000 civila i sravnile 90% industrijske kao i veliki procenat stambene infrastrukture kod nas.

Životne li ironije, 2007. godine sam se našao u Njujorku. I dalje pod nabojem “dobili-su-šta-su-zaslužili” emocija sam prilazio ogromnom ograđenom prostoru u središu kog se nalazila u to vreme ogromna rupa u zemlji, koju je teška mehanizacija i dalje raščišćavala. I onda sam ugledao tablu na kojoj je pisalo “The Heroes of September 11” sa ispisanih gotovo 3000 imena ljudi koji su taj dan poginuli, ni zbog čega. I onda sam spustio glavu i rasplakao se.

Klinac od 14 godina koji je slavio pogibiju 3000 ljudi, jer to vidi kao neku pravdu, zaista nije bio spreman na ovo. Možda sam emotivac i pičkica, ali kada shvatite da stojite na mestu na kojem se ugasilo 3000 života, ni zbog čega, osećaj je strašan. Kako bi odali počast žrtvama, podigli su velelepni memorijalni centar i to u sred jedne od najskupljih poslovnih zona na svetu, a mogli su da izgrade tri nove zgrade i zarade pare. Debili. S tim što Amerikanci pamte. U njhovoj jedva 250 godina dugoj istoriji, pamte i najmanji delić puta koji ih je doveo do statusa svetske supersile. Oni ne zaboravljaju svojih 3000 mrtvih i shvataju da je ponekad, samo ponekad, poštovanje i pamćenje bitnije od novca. Taj odvratni, zli, kapitalistički Zapad.

Pošto smo spomenuli ovo - ne znam da li ste u toku, ali bivša zgrada Generalštaba u centru Beograda bi trebalo da bude srušena i u vezi sa time postoji nekoliko problema.
Pre svega, Nikola Dobrović, koji je projektovao ovo zdanje, je jedan od naših najvećih arhitekata, a ovo je jedino njegovo delo u Beogradu. U pitanju je čovek koji je jedan od navećih predstavnika modernizma, na svetskom nivou. Ako zanemarimo umetničko/kulturološki momenat, što je izgleda postala vrlo popularna praksa u odnosu nosilaca državne politike prema kulturnim dobrima naše zemlje, situacija nije ništa bolja.

Citirao bih komentar jednog studenta arhitekture i jednog od budućih najboljih arhitekti na svetu, mog prijatelja Uroša Pajovića: “Da se ovo zdanje nalazi, na primer, u Americi, sačuvalo bi se najviše što može i napravio fantastičan ‘1999 Museum’ koji bi posetioce ostavio bez reči, sa pratećom plazom kojom bi se ukazivalo na sećanje žrtava bombardovanja. U Srbiji će se, kao i obično, počistiti sve što je bilo, zaboraviti, i napraviti “Hilton” da pevaljke imaju gde da odu u spa pre koncerta na Ušću.”

Činjenica da u 2013. godini ne posedujemo funkcionalan Narodni muzej niti Muzej savremene umetnosti ne brine nikoga. Sa druge strane, video sam dosta zabrinutih lica poslednjih dana u potrazi za parking mestom u Delta City-ju ili u TC Ušće. Jebiga, prioriteti. Pozorišta se manje/više raspadaju, ali ni to ne brine nikoga. Alternativna muzička scena će verovatno umreti sa nestankom Underground-a, Akademije, SKC-a a sada i BIGZ-a. Najveća briga mladog srpskog intelektualca i/ili umetnika je kako i gde da pobegne odavde. Ni to, izgleda, nisu razlozi za brigu.

Kod nas se kultura sistematski uništava i reciklira u krug. Kako se smeni vlast i politički režim, tako se menja sve, počevši od imena ulica, kulturnih ustanova i uopšte celog kulturnog identiteta. Prvo su Obrenovići reciklirali Karađorđeviće, pa Karađorđevići reciklirali Obrenoviće, pa komunisti&socijalisti i Karađorđeviće i Obrenoviće, pa “demokrate” komuniste&socijaliste, sada SNS reciklira “demokrate”, sutra će neko reciklirati SNS. A u celom njihovom merenju čiji je veći i nasilnom brisanju prošlosti, oni pravi spomenici kulture i ono što su veliki ljudi ostavljali iza sebe, nezavisno od režima, nestaje i narod koji ovde živi više od 1100 godina, polako zaboravlja ko je bio.

Ta zgrada je više od tona metala i betona. Ona je blistav simbol naše kulture i nauke i još važniji simbol jedne nepravde koja nam je kao narodu naneta. Naša kultura nije za reciklažu i nije na prodaju da bi se na njenom pepelu izgradio novi tržni centar ili hotel od kog će neka debilčina iz vlasti da strpa sebi novac u džep. Ujedno je i simbol stradanja našeg naroda, a sećanje na stradanje ne sme biti srušeno, počišćeno i zamenjeno nečime što će nam odvući pažnju. Jer narod koji nema sećanja, nema ni budućnost. Ima samo sumornu sadašnjicu koja će se do u nedogled ponavljati. Nemojte da ikada postanemo narod koji je prestao da pamti.

Foto: Wikipedia/Dungodung

Pogledajte još