21 August 2007, 11:39:35
Cele noći nisam oka sklopila...Nije mi se dalo...Ne mogu, posvađala sam se sa snom...Bedak...Unervozila sam se...Zašto ???
Pa , evo ovako...Muškarac koji je odskora u mom životu , načinio je da se moj ceo svet zavrti i okrene naopačke...tj. to on naravno ne vidi, ali ja osećam...
Isto tako moram da kažem da nisam baš bila (do sada) korektna prema muškarcima...Za mene je sve bila igra šale i obmane...Namerno sam im to radila...Ne znam šta sam želela da dokažem, ali jesam...Obmanjivala ih , varala u smislu sebe i svojih pravih osećanja, nijedan meni nije značio ništa, niti je mogao u meni da izazove žudnju ili nešto slično...Jok...Ništa ! Terala sam ih da lude što me ne mogu imati, kad su se najmanje nadali , ostavljala ih, neke skroz skrhane i povređene, nekima sam uništila samopouzdanje, dok sam drugima udarala po egu...Mada to nisu bila deca mojih godina...Najmlađi je bio 5 godina stariji od mene...(ali se nikada nisam ni muvala sa matorcima), meni onako 10 godina maximum da bude stariji, to sam poštovala...
Slobodno me nazovite najpogrdnijim imenima, ali nisam nikada osetila grižu savesti zbog njihovog bola...Ali je sada naišao jedan, koji čini da želim da budem celim bićem , i dušom i telom , njegova i to me plaši...uništava me...polako, ali sigurno...i ništa on to ne vidi...previše sam izvežbana u obmanama muškog roda...samo kada sam sama , ovo me potresa , od glave do pete, zaista mi nije svejedno...
Ne mogu da se prokleto opustim, ne mogu...Rezervisana sam prema muškim osećanjima...uvek gledam šta stoji iza njih...i mislim da su lažna...sve to dobija u dimenziji zbog moje spoljašnjosti...ona im se sviđa, zbog nje svi padaju, a meni je nekada dosta...Zašto sam okačila onu pesmu juče...jer je to moja autobiografska ...tamo je sve rečeno...plašim se da mi ne skine masku, da mi odbrana ne popusti, da mu budem izložena na milost i nemilost...plašim se onoga što sam ...plašim se onoga što on budi u meni...plašim se žene u sebi koju je on probudio...u isti mah ga i mrzim i volim zbog toga...Ne želim da se moj svet raspadne...ne želim...sa mojih usana počinju da se slivaju nežne reči, koje onda pronalaze put do njegovog srca...a on ih upija...zašto to radi ??? zašto baš mene hoće...previše zašto, a premalo zato...
Ne umem da se snađem sa ovom novom vrstom emocija...ali isto tako , ako poslušam svoju glavu i nastavim po starom , dobrom, hladnom običaju, izgubiću ga...pa ni to ne želim, a ponajmanje da izgubim sebe...sluđena sam, definitivno i konačno...ohhhh....
od Ladli