9 December 2008, 19:43:46

Pre sad ravno nedelju dana sam se vratila iz mog voljenog Soluna. Diplome sam nabavila, jezike znam, CV popunila svim mogucim seminarima, praksama, skolama, konferencijama; i sad cekam...
Pre nego sto nastavim trebali biste da znate nesto o meni. Ja ne mogu da ne radim nista. Tako da ovaj sad period pred praznike bez posla, skole, ili bilo cega sto bi moglo da mi pomogne da upotpunim odjednom pregrst slobodnog vremena dodje kao mali sok za mene.
Ali ipak nije da se zalim. Prija malo danuti dusu i sakupiti energiju za dalje, tj za nova poglavlja. Vodjena zeljom da posvetim nesto vremena za sebe, odlucila sam juce da odem kod manikira da mi malo sredi nokte. A pogotovu sto sam danas imala intervju za posao, to mi je dalo jos vise podstreka i zelje da se malo sredim u tom domenu. Kazu da izlged nije sve, ali razumimo se, u mnogim slucajevima je i te kako bitan...
I tako odem ja kod svoje nove manikirke cak na Novi Beograd. Malo nervozna jer otkako sam se vratila situacija u kuci stalno od lose ide ka goroj, cak i onda kad se zapitam moze li gore od ovoga?! Uvek se nekako ispostavi da je odgovor: moze! Elem, odem ja kod nje u salon, ona me lepo doceka, krene da mi radi nokte, sve lepo sredjeno, mirisljavo, nema dreke, nervoze, sukoba interesa (kako je to moj 13-godisnji brat nedavno rekao), i ostalih stresirajucih situacija. Ali ne lezi vraze! Moja manikirka ima devojku koja radi depilaciju i koja verovatno misli da je popila svu pamet sveta i da je dovoljno mudra da daje ostalim savete...
U normlanim okolnostima, samo bih se smeskala i slagala sa svim shvatanjima i pogledima na svet koje moze da ima zaposlena u salonu za lepotu (znate, nije vise kozmeticki salon, to je out, sad se zove salon za lepotu). Medjutim, juce, nervozna delom zbog nerada, delom zbog hladnoce, a delom zbog napetosti kod kuce, nija nisam mogla bas da drzim jezik za zubima, a narocito ne kad smo dosle do teme: ostati ili otici od roditelja.
Stvar je u sledecem, otkako sam se vratila iz Soluna razmisljam kako da kazem mojim roditeljima da mislim da je vreme da se osamostalim, odnosno da kad nadjem posao (sto se nadam da ce se resiti do kraja januara) da lepo, sto bi tradicionalno rekli, stanem na svoje noge. I znate vec, kako kod kozmeticara, frizera pa tako i manikira se poveravate oko svega i svacega, tako sam i ja odlucila da se ovim devojkama poverim oko moje muke. Medjutim sacekao me je pogled potpunog ne razumevanja i recenica: Uopste ne mogu da razumem zasto bi neko odlazio od roditelja, ziveo sam i mucio se, kad sve ima kod kuce.
Ok. Ja razumem da je lepo kad mama kuva, pere, cisti, pegla, ali dokle tako treba da bude? Nije li normalno da jednog dana osetite potrebu da imate prostor za sebe, da mozete da dovedete koga hocete kad hocete? Ne znam. I najgore od svega, sto me je i povuklo da ovo sednem i danas pisem, jeste sto devojka uopste nije mogla da razume moju zelju za odvajanjem, kao da sam cudna i nenormalna sto tako zelim!?!
I moj zakljucak ovog posta, je sledeci: there is no such a thing as a free lunch, sto u prevodu znaci: za dobre nokte i mirnu dusu ne treba samo platiti vec i svacega naslusati :)
od Freiya